Ova godina je posebna za svakog saboraša i ljubitelja trube, jer se u njoj obeležava 60 godina Dragačevskog Sabora u Guči – jubilej proslave narodne tradicije i čuvanja trubačkih melodija za sva vremena.
Dugi niz godina Sabor predstavlja centar dragačevskog života i još dugo će tako biti. Čak i ova godina predaha od saborisanja, neće ubiti duh Sabora, već će ohrabriti trubače da sledeće godine zablistaju u punom sjaju, a saboraši će se još više uželeti druženja i igre.
A počelo je tako skromno… Davne 1961. godine održan je prvi Sabor pod nazivom VELIKI (NAGRADNI) SABOR „SA OVČARA I KABLARA“ sa pozivnom parolom: Dobro došli – dobrima došli!“ Tog 14. Oktobra su u Guču pristigli prvi saboraši, željni muzike i veselja, a nekima je to bila prilika da pokažu svoje najlepše narodne nošnje. Čekalo ih je narodno veselje, vašar, šatre, kola i sve što ima veze sa Dragačevom.
Osnivači Sabora i njegovi idejni tvorci su bili viđeniji ljudi ne samo iz Dragačeva i Guče, već iz cele Srbije: Branko V. Radičević, Miodrag Vasiljević, Dragoljub Jovašević, Dragoslav Dević, Živojin Zdravković, Borivoje Ilić, Budimir Gajić, Milomir Miletić, Lale Vujović i Nikola Nika Stojić. Glavni organizator cele svetkovine je bila KULTURNO PROSVETNA ZAJEDNICA – Guča, dok su nagrade najboljima dodeljene od strane predstavnika Ilustrovanog časopisa DUGA Beograd, dnevnih novina ČAČANSKI GLAS Čačak i STV PARTIZAN.
Centralni događaj toga oktobarskog dana je bilo zvanično takmičenje trubačkih orkestara u crkvenoj porti Svetog Arhangela Gavrila u Guči. Iako je u trubačkom nadmetanju učestvovalo svega 4 orkestra (ukupno 16 trubača) konkurencija je za to vreme bila oštra: orkestar Desimira Perišića iz Goračića, orkestar Dragana Jovanovića iz Dljina, orkestar Srećka Obradovića iz Rtiju i orkestar Dragiše Kovačevića iz Graba.
Svaka od pomenutih trubačkih družina se predstavila sa „uvežbanom” pesmom, sa dva narodna kola i sa jednim maršom. U sastavu žirija su bila velika imena Radio Beograda, Muzičke akademije u Beogradu (Miodrag Vasiljević, Dragoslav Dević, Nikola Kolaković, Branko V. Radičević i Vlastimir Lala Vujović). Svi trubači su zajedno odsvirali “SA OVČARA I KABLARA”, koja kompozicija će od tog momenta postati himna Sabora, a običaj da je svi trubači izvode postace deo tradicije i neizostavni deo saborskog programa. Za publiku i narodno veselje trubači učesnici su zajedno izveli i melodiju “Deca Pireja”.
Nakon odsviranog takmičarskog dela programa, žiri je titulu najboljeg trubača Velikog Sabora dodelio Desimiru Perišiću iz sela Goračići, dok je za zvanje najboljeg orkestra poneo trubački orkestar Dragana Jovanovića iz Dljina. Veliki trud i vežbanje su se isplatili. Vrhunsko izvođenje melodija dragačevskih zemljoradnika je iznedrilo velika imena trubačke tradicije koja su zauvek ostala urezana u temelje Sabora.
Svakoga koga put nanese u Guču, na ulazu u samu varoš, dočekaće spomenik prvog pobednika, majstora trube Desimira Perišića koji ponosno i uzdigute glave sa blago nakrivljenom šajkačom gleda u pravcu Ovčara i Kablara. Desimir se u trubačke vode upustio zajedno sa svojim bratom Borisavom u selu Goračići nedaleko od Guče, još pre Drugog svetskog rata. Tokom zarobljeničkih dana u Nemačkoj upoznaje još dvojicu trubača Vladislava Glavonjića i Tihomira Petronijevića, koji po povratku u domovinu postaju članovi Perišićevog orkestra. I danas njegovi potomci nastavljaju trubačku tradiciju i zajedno sa svojim orkestrom (Trubački orkestar Miloša Perišića) učestvuju u saborskim takmičenjima. Stihovi pesme „Zamukla je zlatna truba“ su posvećeni upravo maestru Desimiru:
„Zamuče zlatna truba, zadnji njen zvuk kao jecaj, ote se u visoke krošnje trešnje, pa nošen vetrom, odluta dalje planinom Jelicom“.
Pored trubačkog nadmetanja na samoj svetkovini su se prikazale izložbe dragačevskih poljoprivrednih proizvoda. I tada su se, kao i sada, najhrabriji i najjači momci među saborašima takmičili u OBIČAJNIM SABORSKIM SPORTSKIM IGRAMA. Najlepše obučena saborašica je bila starija gospođa iz sela Zeoke.
Malo je izvora i beleški koji svedoče o prvoj trubačkoj svetkovini, te svaki od njih ima izuzetnu vrednost. Niko tada nije mogao da pretpostavi da je svedok nečega što će prerasti u svetski događaj. Tek posle nekih desetak godina domaći mediji i štampa su pokazali veće interesovanje za praćenje i promociju Sabora. Zato se posebno ističe video zapis uvaženog reditelja Puriše Đorđevića, u kom je prvi Sabor prikazao kroz kratak film “Trube Dragačeva” za koji je dobio međunarodnu nagradu. I sam Makavevej je izjavio da je film o Guči najbolje filmsko ostvarenje reditelja Đorđevića.
Film je počeo da se stvara skromno i spontano, kao i sam Sabor, kroz priču i život običnih seljana koje reditelj sretao na ulicama Guče. Simatelji Ciga i Branko su uz poneku čašicu ušli među ljude i zabeležili brojne priče, iskreno i prostodušno ispričane iz duše. Glavnom džadom su prolazili stariji saboraši okićeni ordenjem tek da podsete na ratne uspomene i značaj vojničke trube. Do tada te ljude nije imao ko da čuje niti da uvaži. Posebno se istakla priča trubača početnika koji se poverio da je prodao kravu i kupio prvu trubu. Kako nema trubačkog iskustva krijući uči da svira, prisećajuči se saveta starijih, uglavnom trubača ratnika:
„Duvaj, duvaj dok ti oči ne iskoče i dok ti sama truba iz sažaljenja ne pomogne, pa kada budeš sit trube, ona će ti sama šapnuti ton, onda ćeš zgrabiti usta trube i nešto kao mali talas izlete iz trube, pa drugi, pa treći, rodi se nešto što je pesma.“
Snimateljska ekipa se vratila fijakerom u Čačak, isto kao što je pristigla. Reporter i novinar ilustrovanog lista Duga, Miro Bojić, je bio na svom zadatku, pripremao reportažu i imao tu čast da uruči nagradu pobedniku, te i da se upiše u istoriju Sabora.
I ta pesma je privukla milione i milione posetilaca posle dosta godina, pa i decenija posle prvog Sabora, a daće Bog i vekova. Jedan od osnivača Sabora i jedan od najuvaženijih Gučana Nikola Nika Stojić je za Sabor rekao:
„Želja Dragačevaca je da Sabor što duže traje, da svake godine bude sve lepši i uspešniji. Učinimo sve da nam trube sviraju za život i radost. Dogodio nam se Sabor, čuvajmo ga!“
Svi posetioci prvog Sabora su bili oduševljeni, uključujući i one kojima je smetalo što je centar dešavanja u crkvenoj porti i sa narodnim i tradicionalnim obeležjima. Za dugi niz godina mnoge stvari su se promeile: način života, muzički stilovi, brojne krize i ratovi, pa i sami saboraši, ali Sabor i dalje traje. Fešta veselja, muzike i igre je mogla samo da raste vremenom i da uz pozitivni duh Dragačevaca nikad ne jenjava. Zato se svaki saboraš dočekuje, ispraća i poziva na ponovno druženje sa rečima velikog Branka V. Radičevića:
„Sviraj trubo, svirala zadugo, za veselje i nizašta drugo“.